Priča jedne majke: "Nekad je lakše biti samohrana majka nego odgajati djecu zajedno s ocem"
Svi smo mi odrasli slušajući i čitajući bajke o srećnim krajevima, kao što je vjenčanje. Ali iz nekog razloga ne priča se o tome šta se dešava nakon vjenčanja, tako da nam je ostavljeno da mislimo da su ljudi veoma srećni. Međutim, ne uspiju svi biti istinski srećni u braku, pa neki ljudi izaberu da budu sami.
Donosimo vam priču žene sa kojom se mnoge druge žene mogu poistovijetiti jer imaju slične priče. Zovem se Elena, imam 34 godine, malu kćerku, i razvedena sam. Ne zato što me je muž ostavio, nego zato što sam odlučila da se razvedem. Moja majka je govoila „Svaka djevojka treba da se uda bar jednom“.
Vjerovala sam joj jer je i ona udata i ima mene. Ljudi oko mene smatrali su da je žena koja se uda uspješna žena: Ona ima najvažniju stvar koju svaka žena treba: muža. Žene koje nisu udate nazivane su pogrdnim imenom „samohrana majka“ implicirajući da nije mogla ostati udata i da ima dijete van braka, što je ponižavajuće.
Stav prema ženama koje su bile udate, ali su ostavljene sa djetetom, malo je bolji, njih žale. Kada sam bila tinejdžerka osjećala sam da nešto s ovim nije u redu: nisam osjećala nikakvu vječnu ljubav niti sreću između mojih roditelja. Dijete je teško obmanuti. Mogla sam vidjeti da su živjeli zajedno iz navike. Baš kao rođaci, veoma bliski, ali ne kao ljudi koji se strastveno vole.
Udala sam se kad sam već imala skoro 30 godina. Moj muž je bio dobar čovjek, ali ipak nisam dobila satisfakciju kakvu sam od braka očekivala. Iako sam ispunila „najveći ženin zadatak“, osjećala sam da sam pogriješila. To je bilo mučenje. I nekoliko mjeseci nakon svadbe bila sam u depresiji.
Tada to nisam shvatala, ali sada znam da je to bilo to: ništa me nije moglo usrećiti. Nakon 4 godine smo se razveli. Ne zbog depresije koje sam se u međuvremenu i riješila. Razvod se desio nakon što sam rodila dijete i shvatila da moj muž nije spreman da preuzme odgovornost.
Bila sam umorna, ali moj muž je bio protiv toga da angažujemo dadilju. Pomoć koju sam željela trebala mi je samo da se mogu istuširati ili uraditi nešto u kući, a da ne moram nositi dijete sa sobom, nakon što moj muž dođe s posla.
I jednom kad je moj muž otišao na poslovni put, a moja jednogodišnja kćerka i ja ostale same u kući, odjednom sam shvatila da mi ne nedostaje. Sve sam mogla i sama. Nisam ga natjerala da ode odmah. Ali sam se zapitala da li živim sa njim zato što ga volim, ili iz drugih razloga?
Sa bebom je provodio veoma malo vremena. Svi kućni poslovi su bili na meni. Zbog čega mi je trebao muž? Da popravi auto? On ionako nema vremena za to. Da čisti kuću? Nikada to nije radio. Da kuva? On to ne zna. Da uključi mašinu? Zove me i pita koje dugme da pritisne.
Zatim, tu je sex. Nakon 2-3 godine porodičnog života želja jednostavno više nije ista. Nismo ni shvatili, ali postali smo stranci sa potpuno drugačijim interesovanjima. Iako je feministički pokrete sve jači i jači, ne možemo ipak poreći da svijet još uvijek pripada muškarcima.
Njima je lakše da nađu posao, da napreduju i više su plaćeni. U neku ruku i razumijem poslodavce – žene su nepouzdanije, lako uzimamo bolovanje i ranjivije smo. Zato se žene udaju – ako izuzmemo emocionalni dio –možemo biti s našim djetetom, a da ne brinemo o svakom dinaru. Naravno, to samo ako imate dobrog muža koji neće misliti da ga iskorištavate. Jer i to se dešava.
I evo me, sama sa djetetom. Ništa se nije promijenilo, sve je i dalje na meni. I tu je taj stav društva da sam samohrana majka. Jesam, ali nisam očpajnica koja nije mogla ostati u braku, nego vuk koji se ne slaže sa zakonom čopora. Možda neki misle da je to sebično. Ali sposobnost da ne izdate svoje interese je najbolja stvar koju majka može naučiti svoje dijete.
Izvor: infpult.info
Donosimo vam priču žene sa kojom se mnoge druge žene mogu poistovijetiti jer imaju slične priče. Zovem se Elena, imam 34 godine, malu kćerku, i razvedena sam. Ne zato što me je muž ostavio, nego zato što sam odlučila da se razvedem. Moja majka je govoila „Svaka djevojka treba da se uda bar jednom“.
Vjerovala sam joj jer je i ona udata i ima mene. Ljudi oko mene smatrali su da je žena koja se uda uspješna žena: Ona ima najvažniju stvar koju svaka žena treba: muža. Žene koje nisu udate nazivane su pogrdnim imenom „samohrana majka“ implicirajući da nije mogla ostati udata i da ima dijete van braka, što je ponižavajuće.
Stav prema ženama koje su bile udate, ali su ostavljene sa djetetom, malo je bolji, njih žale. Kada sam bila tinejdžerka osjećala sam da nešto s ovim nije u redu: nisam osjećala nikakvu vječnu ljubav niti sreću između mojih roditelja. Dijete je teško obmanuti. Mogla sam vidjeti da su živjeli zajedno iz navike. Baš kao rođaci, veoma bliski, ali ne kao ljudi koji se strastveno vole.
Udala sam se kad sam već imala skoro 30 godina. Moj muž je bio dobar čovjek, ali ipak nisam dobila satisfakciju kakvu sam od braka očekivala. Iako sam ispunila „najveći ženin zadatak“, osjećala sam da sam pogriješila. To je bilo mučenje. I nekoliko mjeseci nakon svadbe bila sam u depresiji.
Tada to nisam shvatala, ali sada znam da je to bilo to: ništa me nije moglo usrećiti. Nakon 4 godine smo se razveli. Ne zbog depresije koje sam se u međuvremenu i riješila. Razvod se desio nakon što sam rodila dijete i shvatila da moj muž nije spreman da preuzme odgovornost.
Bila sam umorna, ali moj muž je bio protiv toga da angažujemo dadilju. Pomoć koju sam željela trebala mi je samo da se mogu istuširati ili uraditi nešto u kući, a da ne moram nositi dijete sa sobom, nakon što moj muž dođe s posla.
I jednom kad je moj muž otišao na poslovni put, a moja jednogodišnja kćerka i ja ostale same u kući, odjednom sam shvatila da mi ne nedostaje. Sve sam mogla i sama. Nisam ga natjerala da ode odmah. Ali sam se zapitala da li živim sa njim zato što ga volim, ili iz drugih razloga?
Sa bebom je provodio veoma malo vremena. Svi kućni poslovi su bili na meni. Zbog čega mi je trebao muž? Da popravi auto? On ionako nema vremena za to. Da čisti kuću? Nikada to nije radio. Da kuva? On to ne zna. Da uključi mašinu? Zove me i pita koje dugme da pritisne.
Zatim, tu je sex. Nakon 2-3 godine porodičnog života želja jednostavno više nije ista. Nismo ni shvatili, ali postali smo stranci sa potpuno drugačijim interesovanjima. Iako je feministički pokrete sve jači i jači, ne možemo ipak poreći da svijet još uvijek pripada muškarcima.
Njima je lakše da nađu posao, da napreduju i više su plaćeni. U neku ruku i razumijem poslodavce – žene su nepouzdanije, lako uzimamo bolovanje i ranjivije smo. Zato se žene udaju – ako izuzmemo emocionalni dio –možemo biti s našim djetetom, a da ne brinemo o svakom dinaru. Naravno, to samo ako imate dobrog muža koji neće misliti da ga iskorištavate. Jer i to se dešava.
I evo me, sama sa djetetom. Ništa se nije promijenilo, sve je i dalje na meni. I tu je taj stav društva da sam samohrana majka. Jesam, ali nisam očpajnica koja nije mogla ostati u braku, nego vuk koji se ne slaže sa zakonom čopora. Možda neki misle da je to sebično. Ali sposobnost da ne izdate svoje interese je najbolja stvar koju majka može naučiti svoje dijete.
Izvor: infpult.info
KOMENTARI