"U životu treba uživati, a ne trpjeti" - Pismo mudre bake
Pismo jedne 83-godišnje žene upućeno prijateljici
"Draga Berta! Sve više čitam i manje brišem prašinu. Sjedim u dvorištu i uživam u pogledu bez brige o korovu u bašti. Sve više vremena provodim sa porodicom i prijateljima, a manje posvećujem radu. U životu treba uživati, a ne trpjeti. Sada pokušavam da shvatim ove momente i da ih cijenim.
Ništa ne štedim: koristim porodični porculan i kristal u svakoj prilici, bilo da je riječ o gubitku suvišnog kilograma ili dobro očišćenoj sudoperi. Nosim svoj najbolji blejzer na pijaci. Ne čuvam svoje dobre parfeme za posebne prilike, već ih stavljam kada idem u prodavnicu ili banku.
Riječi "nekada" i "jednog dana" gube svoju moć u mom rečniku. Ako je vrijedno to videti, čuti ili uraditi, želim da vidim, čujem i uradim to, odmah i sada. Nijesam sigurna šta bi drugi radili da su znali da ih sjutra neće biti ovdje, jer sve prihvatamo kao da to treba da je tako.
Mislim da bi pozvali članove porodice i nekoliko bliskih prijatelja. Mogli bi nazvati nekoliko bivših prijatelja da im se izvine i izglade odnose. Volim da mislim da bi pošli da jedu kinesku hranu ili neku drugu omiljenu hranu.
Mislim da to nikada neću znati. To su te sitnice koje nijesam završila, i naljutilo bi me kad bih znala da su moji sati odbrojani. Bila bih ljuta, jer nijesam napisala neka pisma koja sam htjela da napišem. Bila bih ljuta i žalila što nijesam češće govorila mužu i roditeljima koliko ih zaista jako volim.
Jako se trudim da ne odložem i ne zadržavam bilo šta što može izazvati smijeh i sjaj u našem životu. I svakog jutra, kada otvorim oči, kažem sebi da je to poseban dan. Svaki dan, svaki minut, svaki udah je pravi poklon. Život ne može biti stalna zabava, ali dok smo ovdje, treba da plešemo. "
"Draga Berta! Sve više čitam i manje brišem prašinu. Sjedim u dvorištu i uživam u pogledu bez brige o korovu u bašti. Sve više vremena provodim sa porodicom i prijateljima, a manje posvećujem radu. U životu treba uživati, a ne trpjeti. Sada pokušavam da shvatim ove momente i da ih cijenim.
Ništa ne štedim: koristim porodični porculan i kristal u svakoj prilici, bilo da je riječ o gubitku suvišnog kilograma ili dobro očišćenoj sudoperi. Nosim svoj najbolji blejzer na pijaci. Ne čuvam svoje dobre parfeme za posebne prilike, već ih stavljam kada idem u prodavnicu ili banku.
Riječi "nekada" i "jednog dana" gube svoju moć u mom rečniku. Ako je vrijedno to videti, čuti ili uraditi, želim da vidim, čujem i uradim to, odmah i sada. Nijesam sigurna šta bi drugi radili da su znali da ih sjutra neće biti ovdje, jer sve prihvatamo kao da to treba da je tako.
Mislim da bi pozvali članove porodice i nekoliko bliskih prijatelja. Mogli bi nazvati nekoliko bivših prijatelja da im se izvine i izglade odnose. Volim da mislim da bi pošli da jedu kinesku hranu ili neku drugu omiljenu hranu.
Mislim da to nikada neću znati. To su te sitnice koje nijesam završila, i naljutilo bi me kad bih znala da su moji sati odbrojani. Bila bih ljuta, jer nijesam napisala neka pisma koja sam htjela da napišem. Bila bih ljuta i žalila što nijesam češće govorila mužu i roditeljima koliko ih zaista jako volim.
Jako se trudim da ne odložem i ne zadržavam bilo šta što može izazvati smijeh i sjaj u našem životu. I svakog jutra, kada otvorim oči, kažem sebi da je to poseban dan. Svaki dan, svaki minut, svaki udah je pravi poklon. Život ne može biti stalna zabava, ali dok smo ovdje, treba da plešemo. "
KOMENTARI