Psiholog Mihail Labkovski savjetuje: "Ne treba učiti sa djecom - Ne treba im spremati školsku torbu"
Mihail Labkovski je završio psihologiju u Moskvi, doktorirao u Jerusalimu. Započeo je karijeru kao učitelj i školski psiholog da bi u svom 30-godišnjem iskustvu radio prije svega kao porodični psiholog
Da ponovim još jednom: ne treba učiti sa djecom! Ne treba im spremati školsku torbu! Ne treba ni zapitkivati „kako je u školi?”. Tako narušavate odnos i krajni rezultat je uvijek negativan. Nije valjda da nemate o čemu drugome da razgovarate s djetetom?
Dijete mora da ima svoje slobodno vrijeme kada NIŠTA ne radi: od dva do četiri sata dnevno. Preambiciozni, tzv. brižni roditelji djecu prezatrpavaju: te jezici, te umjetničke sekcije, te prestižni sportovi… Od toga se ponajviše dobija nervoza i sve što uz to ide.
U odnosu sa školom i pedagozima, trebalo bi da u pravom smislu budete na strani svog djeteta. Čuvajte djecu. Ne strahujte od loših ocjena. Strahujte da djetetu ne ogadite školu i učenje uopšte. Teško je reći ko trpi jači psihološki pritisak – odlikaš ili jediničar.
Odlikaši koji mukotrpno redaju petice nisu bezbrižna djeca i nedostaje im samopoštovanja. Ako vaše dijete nije u stanju da uči samo – za to sigurno postoji neki razlog. Lijenost nema veze s tim. Kategorija lijenosti u psihologiji ne postoji. Lijenost se razmatra kao odsustvo motivacije i volje.
Razlog zašto dijete ne može da uči i samo radi domaći može biti mnogo šta: povišen intrakranijalni pritisak, povišen tonus mišića, psihološki problem, ADHD (sindrom pomanjkanja pažnje i hiperaktivnosti). I umjesto da iz večeri u veče sjedite s njim nad udžbenicima – bolje bi bilo da pokušate definisati i zatim tretirati pravi problem.
Ima roditelja koji žele da odgoje odgovornu, samostalnu, uspješnu djecu. A ima i roditelja čiji je cilj totalna kontrola nad djetetom, a u kakvu će osobu to dijete porasti to nije važno – najvažnije je da mu stave ularić i ne popuštaju.
Prečesto se zbog brige oko ocjena porodice bukvalno raspadaju, kvare se odnosi, roditelji i djeca se međusobno udaljuju, ponekad zauvijek. Psiha tinejdžera je ionako osjetljiva, a mjeseci priprema po raznim institutima i matematičkim društvima cijeloj porodici ostaju u lošem sjećanju: svi pate od nervoze i depresije, što provocira histeriju, bolest...
Kako izbjeći sav taj košmar ili makar umanjiti posljedice? Smatram da se treba usredsrediti na ljubav i neprolazne vrijednosti. Sjetite se da će se za ne tako dugo vrijeme ocjene i ispiti nestati iz sećanja, i jedino će biti važno jeste li ili niste sačuvali bliskost, povjerenje, razumijevanje, iskren odnos sa svojim djetetom…
Jer može se dobiti petica, a izgubiti kćerka. Položiti svi napredni tečajevi, upisati se na prestižni fakultet, ali nepovratno izgubiti međusobna punoća odnosa.
Da ponovim još jednom: ne treba učiti sa djecom! Ne treba im spremati školsku torbu! Ne treba ni zapitkivati „kako je u školi?”. Tako narušavate odnos i krajni rezultat je uvijek negativan. Nije valjda da nemate o čemu drugome da razgovarate s djetetom?
Dijete mora da ima svoje slobodno vrijeme kada NIŠTA ne radi: od dva do četiri sata dnevno. Preambiciozni, tzv. brižni roditelji djecu prezatrpavaju: te jezici, te umjetničke sekcije, te prestižni sportovi… Od toga se ponajviše dobija nervoza i sve što uz to ide.
U odnosu sa školom i pedagozima, trebalo bi da u pravom smislu budete na strani svog djeteta. Čuvajte djecu. Ne strahujte od loših ocjena. Strahujte da djetetu ne ogadite školu i učenje uopšte. Teško je reći ko trpi jači psihološki pritisak – odlikaš ili jediničar.
Odlikaši koji mukotrpno redaju petice nisu bezbrižna djeca i nedostaje im samopoštovanja. Ako vaše dijete nije u stanju da uči samo – za to sigurno postoji neki razlog. Lijenost nema veze s tim. Kategorija lijenosti u psihologiji ne postoji. Lijenost se razmatra kao odsustvo motivacije i volje.
Razlog zašto dijete ne može da uči i samo radi domaći može biti mnogo šta: povišen intrakranijalni pritisak, povišen tonus mišića, psihološki problem, ADHD (sindrom pomanjkanja pažnje i hiperaktivnosti). I umjesto da iz večeri u veče sjedite s njim nad udžbenicima – bolje bi bilo da pokušate definisati i zatim tretirati pravi problem.
Ima roditelja koji žele da odgoje odgovornu, samostalnu, uspješnu djecu. A ima i roditelja čiji je cilj totalna kontrola nad djetetom, a u kakvu će osobu to dijete porasti to nije važno – najvažnije je da mu stave ularić i ne popuštaju.
Prečesto se zbog brige oko ocjena porodice bukvalno raspadaju, kvare se odnosi, roditelji i djeca se međusobno udaljuju, ponekad zauvijek. Psiha tinejdžera je ionako osjetljiva, a mjeseci priprema po raznim institutima i matematičkim društvima cijeloj porodici ostaju u lošem sjećanju: svi pate od nervoze i depresije, što provocira histeriju, bolest...
Kako izbjeći sav taj košmar ili makar umanjiti posljedice? Smatram da se treba usredsrediti na ljubav i neprolazne vrijednosti. Sjetite se da će se za ne tako dugo vrijeme ocjene i ispiti nestati iz sećanja, i jedino će biti važno jeste li ili niste sačuvali bliskost, povjerenje, razumijevanje, iskren odnos sa svojim djetetom…
Jer može se dobiti petica, a izgubiti kćerka. Položiti svi napredni tečajevi, upisati se na prestižni fakultet, ali nepovratno izgubiti međusobna punoća odnosa.
KOMENTARI