Nerešivi problem: Oni koji te vole to ne umeju da pokažu, a oni koji te mrze to ne umeju da sakriju

Oni koji te vole to ne umeju da pokažu, a oni koji te mrze to ne umeju da sakriju


1) Svaka škola se plaća, a naročito večernja. U višoj životnoj, koju sam apsolvirao, školarina je ponekad bivala astronomska. I, što je najgore, još uvek ne znam da li je vredelo. U toj uvrnutoj instituciji samo se padalo i padalo, sa retkim prilikama za izlazak na popravni ispit, i sve se vrtelo oko nekih pouka.

2) Imao sam puno takvih dana u životu i pamtim ih samo po tome što sam ih zaboravio. Oni su kao slike u dječijim farbankama koje ožive tek kad se oko njih potrudiš, i ja sam, kao i svi, preskočio mnogo stranica tragajući za slikama koje ću lakše obojiti.



3) Jednog dana zastaćete negde na sred neke dobro poznate ulice, pogledaćete u nebo i razumećete zašto se sve baš tako desilo. Duboko ćete udahnuti novi život i hrabrim koracima krenuti dalje, i najzad shvatiti da je život previše kratak da biste bili nesretni.

4) Ma, uzalud… Uz život se ne prilaže uputstvo za upotrebu i svako to odredi kako ume: zanemi tamo gde bi drugi viknuo, nasmeje se gde bi drugi zaplakao, uvredi se tamo gde bi se drugi obradovao… Uđe u pogrešan vagon, siđe stanicu pre ili kasnije… Pokoleba se, samo prebaci veslo iz ruke u ruku, a struja ga odnese presudno dalje, odredi drugo mesto gde će pristati.



5) "Osudio sam je na ljubav sa mnom, bez prigovora i šanse za pomilovanje. Osim, možda, poneki poljubac u vrat, tu i tamo. Bila je baš onakva kakvu sam oduvijek htio, pametna budala. Pametna za druge stvari, budala da izabere mene."

Pokreće Blogger.