Bračni par koji je u braku 63 godine, iskreno: „Sve smo prošlil uz veliku ljubav i međusobnu podršku“
Kada sam se 14. Jula 1956. udala za jedinog muža kojeg sam ikad imala, bilo mi je 18 godina. Bila sam čtvrti razred srednje škole i radila kao telefonski operater. Moj muž Ed je imao 23, bio je Marinac, i radio kao elektroničar u jednoj maloj prodavnici u Detroitu.
Iako smo živjeli nekoliko kuća jedno od drugog, nismo se sretali jer smo oboje bili veoma zauzeti. Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja i veoma brzo se vjerili. Moji roditelji nisu bili ludi za njim jer su za mene imali druge planove, školovanje i ples. Majka se bojala da će mi ovaj momak slomiti srce.
Uprkos svemu, vjenčali smo se, dobili djecu, naša djeca su dobila djecu, i jedno jutro smo se probudili i smijali se tome kako smo sve to uradili nerazmišljajući, ali smo bili presrećni što smo znali da živimo za trenutak. I kako smo to uspjeli, kako smo ostali sve te godine zajedno iako smo bili potpuno dva različita svijeta?
Pričali smo jedno s drugim. Mnogo. Oboje smo voljeli roditelje i svoje porodice. Preferirali smo mirne večeri umejsto zabave i buke. Bili smo i znatiželjni i zainteresovani za svijet oko nas i vidjeli se kako zajedno istražujemo svaki djelić toga. Neustrašivo.
Dakle, to je bilo tako. Dobili smo troje djece, i kasnije i troje ununčati. Naravno da smo se i svađali s vremena na vrijeme, da nismo to bi značilo da jedno od nas odustaje. Ali oboje smo, srećom, bili dobri u prevazilaženju svađa, znali smo se izviniti i oprostiti. Nikada nismo odlazili na spavanje ljuti.
Kroz naš život bilo je mnogo i bola i poteškoća. On je imao srćanih problema, ja sam imala tumor. Nekada smo bili oni koji pomažu, nekada smo tražili pomoć. Oboma su nam roditelji umrli mladi. To su bili događaju kroz koje smo zajedno ojačali.
Nismo romantični mnogo ni on, ni ja, ne držimo se baš uvijek za ruke u javnosti, ali svaki dan jedno drugom kažemo da se volimo, u naša četiri zida. Prošli smo kroz još mnogo izazova koji život nosi, poslovnih, privatnih..sve smo prevazilazili jer smo razgovarali. Jedino tako može.
Ostarili smo zajedno. Kada smo imali 18 i 23 godine nismo se mogli zamisliti u 80-ima, još uvijek govoreći: "Volim te", zahvalni što nismo odustali. Dobar dugi brak je dar, ali ne ide bez odlučnosti, predanosti i puno ljubavi. Nakon nekog vremena naučite da se ne nervirate zbog sitnica.
Zaboravljate one ružne riječi koje ste oboje rekli da bi povriejdili jedno drugo. Sjećate se onoga što vas je spojilo u prvom redu i proživljavate trenutke koji su vam donosili radost. Postajete porodica, ne krvlju, nego srcem i izdržljivošću. Dođete do te do tačke u kojoj vam "dok nas smrt ne rastavi" ne izgleda tako daleko.
Iako smo živjeli nekoliko kuća jedno od drugog, nismo se sretali jer smo oboje bili veoma zauzeti. Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja i veoma brzo se vjerili. Moji roditelji nisu bili ludi za njim jer su za mene imali druge planove, školovanje i ples. Majka se bojala da će mi ovaj momak slomiti srce.
Uprkos svemu, vjenčali smo se, dobili djecu, naša djeca su dobila djecu, i jedno jutro smo se probudili i smijali se tome kako smo sve to uradili nerazmišljajući, ali smo bili presrećni što smo znali da živimo za trenutak. I kako smo to uspjeli, kako smo ostali sve te godine zajedno iako smo bili potpuno dva različita svijeta?
Pričali smo jedno s drugim. Mnogo. Oboje smo voljeli roditelje i svoje porodice. Preferirali smo mirne večeri umejsto zabave i buke. Bili smo i znatiželjni i zainteresovani za svijet oko nas i vidjeli se kako zajedno istražujemo svaki djelić toga. Neustrašivo.
Dakle, to je bilo tako. Dobili smo troje djece, i kasnije i troje ununčati. Naravno da smo se i svađali s vremena na vrijeme, da nismo to bi značilo da jedno od nas odustaje. Ali oboje smo, srećom, bili dobri u prevazilaženju svađa, znali smo se izviniti i oprostiti. Nikada nismo odlazili na spavanje ljuti.
Kroz naš život bilo je mnogo i bola i poteškoća. On je imao srćanih problema, ja sam imala tumor. Nekada smo bili oni koji pomažu, nekada smo tražili pomoć. Oboma su nam roditelji umrli mladi. To su bili događaju kroz koje smo zajedno ojačali.
Nismo romantični mnogo ni on, ni ja, ne držimo se baš uvijek za ruke u javnosti, ali svaki dan jedno drugom kažemo da se volimo, u naša četiri zida. Prošli smo kroz još mnogo izazova koji život nosi, poslovnih, privatnih..sve smo prevazilazili jer smo razgovarali. Jedino tako može.
Ostarili smo zajedno. Kada smo imali 18 i 23 godine nismo se mogli zamisliti u 80-ima, još uvijek govoreći: "Volim te", zahvalni što nismo odustali. Dobar dugi brak je dar, ali ne ide bez odlučnosti, predanosti i puno ljubavi. Nakon nekog vremena naučite da se ne nervirate zbog sitnica.
Zaboravljate one ružne riječi koje ste oboje rekli da bi povriejdili jedno drugo. Sjećate se onoga što vas je spojilo u prvom redu i proživljavate trenutke koji su vam donosili radost. Postajete porodica, ne krvlju, nego srcem i izdržljivošću. Dođete do te do tačke u kojoj vam "dok nas smrt ne rastavi" ne izgleda tako daleko.
KOMENTARI